Šta bi bolesnik sa astmom trebao znati?

Astma je hronična upalna bolest bronhija, koje se, zbog upale, sužavaju na različite nespecifične ili specifične nadražaje. Nespecifični nadražaji su virusne infekcije, zagadjenje vazduha, hladni i suvi vazduh, fizički napor koji izaziva veću potrebu za kiseonikom i disanjem, a specifični nadražaji su različiti alergeni (kod osoba koje kao podlogu astme imaju alergiju). Upala je bezbolna, ali ima tendeciju napredovanja ako se ne suzbija. Bronhije se mogu suziti tako da se protok vazduha smanji za 20-25 posto, ali da bolesnik još uvijek ne osjeća veće tegobe.

Da nešto nije u redu, bolesnik shvata tek kada osjeti stezanje ili sviranje u svojim grudima, otežano disanje ili suvi kašalj. Takve epizode mogu biti kratkotrajne, od par minuta do par dana, čak mogu proći same od sebe, a bolesnik može osjećati duga razdoblja mira, pa čak i pomisliti da mu nije ništa. Ako je dijagnoza astme pouzdana, postavljena i potvrdjena od doktora, treba voditi računa da je pridržavanje propisane terapije jako važno. Samo u dosta rijetkim slučajevima doktor će prosuditi da bolesnik ima tzv. povremenu ili intermitentnu astmu, tj. takav blagi oblik u kojem su smetnje rijetke, npr. svega nekoliko puta godišnje, blage, i brzo prolaze same od sebe ili još brže uz uzimanje inhalacije Ventolina (salbutamol). Kod ovih bolesnika upala je slabog intenziteta, pretežno stacionarna, a ne progresivna, te se može donijeti takva procjena da je u terapiji dovoljno uzeti bronhodilatator (salbutamol) prema potrebi. U tom slučaju može se dogovoriti sa bolesnikom da se osloni samo na uzimanje Ventolina po potrebi. Ventolin (salbutamol) se nalazi u obliku suspenzije sa potisnim plinom u inhalatoru (pumpici) i valja ga uzeti u dozi od 2 do 4 pojedinačna pritiska, po mogućnosti preko komore za inhaliranje, npr. Volumatic-a, Babyhaler-a, Aerochamber-a, uz prethodno obavezno dobro protresanje pumpice kako bi se supsenzija i potisni plin dobro izmiješali.

Najčešće upala ipak napreduje, pri čemu bolesnik i ne mora imati neprekidne smetnje, već one nadolaze s vremena na vrijeme uz odredjene, već spomenute nadražaje. Učestalije smetnje, nepotpuni odgovor na Ventolin, smetnje u naporu, kašalj ili otežano disanje pred jutarnje sate, te loša spirometrija, svaki pojedinačno, a posebno u kombinaciji, ukazuju da pred sobom imamo tzv. perzistentnu ili trajnu astmu, koja zahtijeva trajnu protivupalnu terapiju.

Osnova protivupalne terapije su inhalacioni kortikosteroidi: beklometazon, budesonid, flutikazon, ciklesonid, i dr. Od peroralnih ljekova savremenu alternativu, iako manje potentnu, pruža montelukast. Poslednji se češće daje kao nadopuna inhalacionim kortikosteroidima, nego kao monoterapija.

Odbacivanje ili zanemarivanje protivupalne terapije, bez obzira sa kojim izgovorom, vodi u lošu kontrolu astme i naglo povećava rizik pogoršanja, od kojih neka mogu biti nagla i opasna po život. Najčešći su izgovori da se pacijent osjeća dobro, da će radije trpjeti malo simptoma, koje ionako stavi pod kontrolu salbutamolom (Ventolin), nego se "trovati" kortikosteroidima, i sl.. To su vrlo opasne teze koje dolaze iz svijeta neinformisanosti, ignorancije ili tzv. besplatnih savjeta raznih neovlašćenih staratelja za tudje zdravlje koji imaju neobjašnjivu, najčešće nesvjesnu potrebu nekom škoditi, misleći da empatija i prijateljska riječ mogu zamijeniti inhalacioni kortikosteroid. Astma nije nikakva psihogena bolest. Čak, štaviše, makar i postoje bolesnici koji imaju osjećaj jačih tegoba kod psihogenih nadražaja, a što je inače slučaj skoro sa svim hroničnim bolestima, postoje i oni koji razmjerno slabo predosjećaju pogoršanje sve dok ono ne postane kritično.

Astma se može pogoršati naglo, i u roku od nekoliko minuta dovesti do teškog disanja, pa i smrti. Najčešće je riječ o neredovnom, slabom ili nikakvom uzimanju protivupalne terapije, što ne odražava ništa drugo nego nepoznavanje prirode bolesti, ili negativizam prema stvarnosti. Posebno su u riziku oni bolesnici koji imaju razmjerno duge faze mira, prestanu uzimati protivupalnu terapiju, i onda, u jednom času dožive masivno izlaganje alergenu i pri tome reaguju teškom bronhoopstrukcijom - suženjem bronhija i lučenjem guste bistre sluzi koja može ugušiti bolesnika bez izgleda da mu se efikasno pomogne. Takvi su slučajevi opisani kod intenzivnih polenskih aktivnosti u proljeće ili jesen, ili naglo većoj količini prašine (grinja). Takav je dogadjaj krajnje izuzetan ukoliko pacijent makar malo pazi da kontinuirano uzima protivupalnu terapiju. U nekim slučajevima bolesnik ne osjeća postupno pogoršavanje, a inače zanemaruje protivupalno liječenje, i u jednom se času dodje do tačke u kojoj je svakom, pa i njemu samom jasno da mu je jako loše. Naravno da je u takvim situacijama prva mjera davanje inhalacije Ventolina (salbutamol). Medjutim, tešku grešku predstavlja oslanjanje na više-manje stalnu intervenciju tim lijekom uz zanemarivanje protivupalne terapije, jer je to otvoreni poziv u pogoršanje iz kojega je pacijenta teško spašavati. Protivupalnom terapijom se suzbija upala, onemogućuju nagla pogoršanja i smanjuje, pa čak i eliminiše potreba za Ventolinom. Ventolin u velikim dozama, koje su po pravilu potrebne kod astmatskog napada, ima obligatne i vidljive nuspojave na kardiovaskularnom sistemu: ubrzanje rada srca i lupanje srca te pad krvnog pritiska, što u kombinaciji sa nedostatkom kiseonika zbog disajnog problema može smrtno završiti.

Jedna od češćih zabluda bolesnika sa astmom jeste da, ako više nije dijete, inhalacione ljekove iz pumpica ne treba uzimati uz pomoć komore ili pomagala za udisanje. Direktno inhaliranje komprimovanih ljekova iz pumpica vrlo je neefikasno liječenje, jer samo neznatni dio, najviše 10 posto, konačno udje u pluća. Ostali dio lijeka zabije se u usta i ždrijelo, a sa tog mjesta može prouzrokovati više nuspojava, nego koristi.

Zato treba jako dobro voditi računa o tome da se inhalacioni kortikosteroidi a posebno Ventolin (salbutamol) inhaliraju pravilno uz pomoć komore za inhaliranje. Noviji oblici nekih inhalacionih kortikosteroida su komprimovani rastvori, a ne suspenzije, sa nižim potisnim pritiscima, i vješto educirani bolesnik može ih inhalirati direktno (npr. ciklesonid), ili dolaze u novim napravama koje prate pacijentov udah i same se aktiviraju kod usisne sile koju stvara bolesnikov udah ("stari" beklometazon "u novom ruhu"). Neki inhalacioni kortikosteroidi dolaze u obliku praška za inhaliranje u tzv. diskusima ili drugim napravama, npr. turbuhaleru.

S obzirom da Ventolin dolazi jedino u obliku komprimovane suspenzije u pumpici, ili kao rastvor za inhalaciju na električni inhalator, bitno je naglasiti da, posebno u astmatskom napadu, nema velike koristi od paničnog pritiskanja pumpice Ventolina u usta bolesnika, jer on jedva diše, a nema ni koncentracije, ni vremena, ni snage da sinhronizuje pritisak na pumpicu sa sopstvenim udahom. Zato je od izuzetne važnosti naglasiti potrebu da se Ventolin uzme preko komore za inhaliranje, ili, ako za to postoje mogućnosti i dovoljno vremena, na električni inhalator.

Izvor: Cybermed.hr